Priča o mladom pastiru

Bio jednom jedan mali pastir. Svaki dan on je čuvao svoje stado ovaca. Danima bi na poljanama zelenim provodio vrijeme pričajući s njima, svirajući im frulu ili igrajući se u njihovoj blizini imajući ih uvijek na oku, a noću, osobito kad su bile hladne, često puta nije izdržao i izvukao se iz svog kreveta i pošao spavati s njima gdje bi se zakukuljio u njihovu meku vunu koja ga je grijala više od bilokakvog perja ili pokrivača. Mali pastir jako je volio svoje ovce, baš svaku znao je po njenom imenu i po svemu što ju je karakteriziralo i izdvajalo od drugih ovaca. Čak je znao i koja ovca ga doziva kad bi se počela glasati. Mali pastir želio je samo čitav svoj život provesti brinući se za svoje ovce, jer je znao da bez njega one ne bi mogle preživjeti.

Jednoga dana, mali pastir shvati da jedna ovca fali. Prebrojio ih je nekoliko puta za svaki slučaj, jer ovce nisu mogle biti na miru te su se tokom brojanja stalno micale, ali već na početku pretpostavljao je koja ovca fali i slutio da je nema. Na kraju se ispostavilo da je bio u pravu. Jedna ovca je nestala i malom pastiru dođe da zaplače. Pogledao je u široki obzor pred sobom, znao je što sve ovcu čeka i da ona nije spremna za išta od toga. Ludu ovcu ponio je neki šareni leptir koji je vidjela, vjetar koji je puhao u tom smjeru ili privlačnost trave s druge strane ograde pa je napravila pukotinu, provukla se i odlutala s glavom punom snova ili čak praznoglavo prema nepoznatom. Mislila je da je ograda tu da je spriječi da istražuje, nije znala da je bila tu da je zaštiti od svega čega nije bila svjesna. Mali pastir rastužio se i snuždio, ali samo na tren. Odmah zatim pokrenuo se, prvo popravio pukotinu da je ne bi ugledala još koja ovca, tada je uzeo svoju torbu, štap i ogrtač, pobrinuo se da sve bude dobro zatvoreno i zaključano kako ništa ne bi moglo nauditi njegovim ovcama. Svojim prijateljima ostavio je brigu o stadu, a ovcama se obratio i upozorio ih da budu dobre (čak i malo poprijetio prstom), a tada se pozdravio i krenuo za izgubljenom ovcom. Uskoro je ušao u trag obršćenom cvijeću, izgaženoj travi i izrovanoj zemlji. Znao je da je ovca tuda prolazila i već je radila štetu. Mali pastir samo je uzdahnuo i krenuo dalje. Želio ju je naći samo prije nego naudi sebi.

Prvo je mali pastir naišao na mnogo vrabaca koji su se uskomešali. Zaustavio se i upitao što se dogodilo jer je vidio da su uznemireni. Jedan vrabac, najglasniji od svih, doletio mu je na rame i ispričao kako je odjedanput odnekud dolutala neka raskuštrana ovca koju još nikad nisu vidjeli i obrstila im cijelu zalihu bobica. Pošto sad nisu imali što za jesti dok nove ne narastu, ptice su naumile organizirati izviđanje, naći viđenu ovcu i natjerati je da vrati što im je uzela. Mali pastir jako se rastužio. Znao je da njegova ovca nije bila zla ni namjerno ukrala, samo je bila gladna i vjerojatno nije ni znala da bobice pripadaju vrapcima. Da je samo ostala uz njega, prostro bi trpezu pred nju i nikad ne bi morala uzimati od drugih. Bez razmišljanja je izvadio kruh koji je ponio za sebe i ponudio je vrapcima da bi pustili ovcu na miru. Malo su se bunili, reda radi, a onda su pristali. Tada je krenuo dalje.

Uskoro je naišao na čopor vukova. Zaustavio se kraj njih i upitao zašto su ljuti. Njihov vođa objasnio mu je da su se upravo vratili žedni iz lova i shvatili da je netko prokopao i zamuljio vodu u njihovom izvoru. Po njuhu su shvatili da je tu bila neka ovca i sad su je pošli tražiti. Mali pastir još se više rastužio i pomalo uplašio za ovcu. Kraj njihovog doma iz kojeg je ovca pobjegla nalazio se tihi vrutak, izvor žive vode iz kojeg se mogla krijepiti i nikada ne bi ožednjela. A sada je bila sama i sigurno uplašena jer je dolazila večer, a još je uspjela dolutati i u opasno područje gdje vladaju vukovi. Mali pastir iz svoje torbe je izvadio svu vodu koju je ponio sa sobom i dao je vukovima u zamjenu da ne idu za ovcom. Vukovi su bili toliko žedni da su odmah zaboravili na nju, a pastir je krenuo dalje. Uskoro je pala noć. Više nije mogao slijediti tragove pa je našao mjesto ispod drveta i počinuo nadajući se da je i njegova ovčica pronašla neko toplo mjesto. Iako gladan i žedan, mislio je samo na nju kako je sigurno uplašena sama u tami bez ikoga. Drugo jutro krenuo je dalje.

U daljini je začuo veliku buku i približio se da vidi što nije u redu. Naišao je na velikog i srditog medvjeda. Približio se i upitao što ga je uznemirilo. Medvjed je bio ljut jer se, dok ga po noći nije bilo, netko ušuljao u njegov brlog i potpuno uništio ležaj od lišća i grmlja koje je pripremao kako bi mogao u njemu prezimiti. Sad je namjeravao krenuti u potjeru. Malom pastiru bilo je drago što je ovca uspjela otići prije nego se medvjed vratio. Tužno je uzdahnuo jer je znao da bi na njihovoj maloj poljani ovca mogla doći k njemu umorna, a on bi je odmorio i da bi noću počinula i sklopila oči na njegovom licu. Na trenutak razmislivši skinuo je ogrtač sa svojih ramena i dao ga mrzovoljnom medvjedu da ga ima za zimu. Hodao je još pola dana sljedeći ovcine tragove dok nije došao do plitkog potoka. Tu je naišao na dječaka nešto starijeg od sebe. Mrko je gledao u vodu i gunđao si nešto u bradu. Došao je do njega i pozdravio ga, a dječak mu je ispričao kako je maloprije neka ovca bila ovdje. Prešla je potok, otjerala sve ribe i još k tome slomila štap kojim je lovio pa sad nije imao čime uloviti večeru za njega i cijelu obitelj. Mali pastir se sažalio i pružio dječaku štap koji mu je do sad pomogao da prokrči svoj put kroz trnovitu šumu. Dječak se razveselio i živnuo, a mali pastir prešao je potok također sretan jer je sad znao da je mala ovca blizu.

Odmah na izlasku iz šume naišao je na polje i ljude nagurane jedne kraj drugih. Bili su ljuti. Netko je pogazio njihov trud, prokopao zemlju, uništio žito i izgazio sve unaokolo. Okrenuli su se prema malom pastiru ugledavši ga i uprli prstom u njega. Okrivili su ga da je sigurno on to učinio. Šutio je. Znao je tko je sve to učinio i što bi napravili njegovoj ovčici da je pronađu. Pogledao je što mu je ostalo. Više ništa nije imao dati u zamjenu. Bio je gol, bos, gladan, žedan, umoran i bez štapa i potpore. Uzeli su ga za ruku, pritom su mu svašta govorili i okrivljavali ga. On je i dalje šutio. Odveli su ga. Samo malo dalje, u hladu drveta, ležala je malena izgubljena ovca potpuno nesvjesna svega što se događa. Već je bila umorna, znala je da se izgubila. Nije znala kamo dalje. Tada se sjetila svoga doma, drugih ovčica sličnima njoj, malenog pastira kraj kojeg nikad nije bila gladna, žedna, uplašena niti joj je bilo hladno jer se on noću iskradao da bi spavao kraj nje i koliko je ona grijala njega i on je nju. Kod kuće ni u čem nije oskudijevala. Svijet izvan ograde bio je strašan i nesiguran, mračan, hladan i tako nepoznat. Mala ovčica se odlučila vratiti kući. Samo kako? Više nije znala put, a šuma je sigurno izbrisala njene tragove. Došla je do ruba šume i pogledala u tlo. Tada je ugledala trag od žita koji je tvorio puteljak na zemlji. Mala ovčica počela je slijediti trag, a on ju je vodio već poznatom cestom koja je sada izgledala drugačije. Nije niti znala koliko puta ju je mali pastir spasio, koliko puta je mogla izgubiti život da njega nije bilo i kako je morao platiti i samim sobom da bi ona ostala slobodna. A unatoč svemu, dok ju je tražio ostavljao je vidljivi trag žita, stazom pravom upravljao ju je kako bi se pobrinuo da sama pronađe dom, a njegova dobrota i milost pratile su je sve dane. Usto, nije joj ostavio samo put nego ujedno i hranu kojom se krijepila, žito koje je onako bačeno polako izrastalo u klasje, koje je davalo najbolji kruh na svijetu. Mala ovčica pratila je Put malog pastira. Iako njega nije bilo, pobrinuo se da sretno stigne kući. I stigla je. U domu je svom prebivala kroz dane mnoge.

Komentari

Možda vas zanima i ovo