Priča o prijateljstvu

Jednom su jednog starog pastira koji je već preko sedamdeset godina čuvao ovce, upitali novinari: „Možete li nam ispričati nešto osobno, nešto što vam se sigurno moralo dogoditi, u tako dugome životu?“
Počeo je svoju priču: „Cijena jednoga iskustva bila je vrlo visoka, a nitko me nije ni pitao želim li uopće kupiti to iskustvo.“, pa nastavlja: „Kada sam imao dvadeset godina, našao sam u šumi jedno nejako psetance. Onako malešno mi se smililo pa sam ga jednostavno uzeo sa sobom bez razmišljanja. Već nakon nekoliko dana pseto mi se svidjelo i ja sam ga zavolio. Svuda sam ja njega vukao sa sobom, dijelio s njim što sam i sâm imao. I pseto je lijepo napredovalo. No, seljani su me počeli zadirkivati govoreći da je to vuk i da ga trebam ubiti jer bi se veliko zlo moglo dogoditi. Kako sam ih mogao poslušati kad mi je to biće srcu priraslo, uvuklo se pod moju kožu?! Jednog kasnog ljetnog popodneva nebo je nekako pritislo. Bilo je vedro, ali zrak je bio težak kao da će kiša. Ušao sam u kolibicu u planini. U njoj je bio i tor za ovce koje su tu plandovale u sjenci stabala. Čim sam legao na ležaj, oči su mi se same sklopile. Bilo je sparno. Ne znam koliko sam dugo ležao, tek nešto me je prenulo iz sna. Neko krkljanje i režanje. Sve je bilo nekako prigušeno, tako da nisam bio siguran spavam li ja to, ili sam budan. Izašao sam da vidim što je. Vrata su kolibice gledala na zapad. Narančasta sunčana lopta bila je još za koplje visoko. Moj je pas sjedio okrenut ka suncu. Gubica mu je bila sva krvava, a kako je bio okrenut postrance, sunce mu je narančasto prosijavalo kroz oči; kao da je mjesto njih imao dvije žeravice. Sve je izgledalo tako nestvarno, tim više što se ispred njega nalazila hrpa toploga mesa koja je ostala iza prohujalog života. Odmah sam shvatio što je bilo na stvari. Ušao sam hladno i mirno u kolibu i skinuo pušku ponad vrata te ponovno izašao. Podigao sam lagano pušku, nanišanio mu glavu, glavu mog vuka. On se nije ni pomaknuo. Kao da je osjećao krivicu što je prokockao moje povjerenje koje sam u njega uložio. Povukao sam obarač i on je pao. Da bih nekako spasio što se spasiti dalo, otišao sam u selo po nekog od seljana i po kola. Pomalo me je bilo i sram što prije nisam seljane poslušao. Sunce je upravo zalazilo kada smo počeli tovariti leševe ovaca u kola. Možete li zamisliti koliko je bilo moje zaprepaštenje kada sam između ovaca naišao na tri leša vuka i jedne vučice. Srce mi se steglo, a na oči mi grunuše suze. Ubio sam svog istinskog prijatelja jer sam posumnjao.
Otada je prošlo šezdeset godina, a ja tu sliku ne mogu zaboraviti, kao da se danas zbilo. Nakon tog događaja nekako sam se povukao u sebe. Riječi su mi nevoljko prelazile preko usana. Bio sam vrlo pažljiv. Jasno mi je postalo da nema više mjesta u mojoj duši za bilo kakvo osuđivanje bilo koga.“

Komentari

Možda vas zanima i ovo